Wangari Maathai je osnivačica Pokreta zelenog pojasa koji je zaslužan za sadnju više od četrdeset pet milijuna stabala širom Kenije od 1977. godine. 2004. godine dobila je Nobelovu nagradu za mir, a pet godina kasnije glavni ju je tajnik UN-a imenovao za glasnika mira Ujedinjenih naroda. U ovoj knjizi istražuje duhovne vrijednosti koje stoje iza njezinog rada i rada PZP. Obzirom da uništavanje okoliša izravno utječe na uništavanje našeg zdravlja i nas, duhovne vrijednosti o kojima govori su i duhovne vrijednosti koje treba probuditi, preispitati, izgraditi kako bi se iscijelili kao čovječanstvo i kao pojedinci. U današnje vrijeme upravo se dovode u pitanje temeljne vrijednosti koje oblikuju naš život.
Wangari Maathai nadahnuće pronalazi u rješavanju konkretnih teškoća na terenu. U Keniji i velikom dijelu Afrike južno od Sahare kršćanstvo je dominantna religija stoga se poziva te nalazi potvrdu na primjerima iz Biblije, no istražuje i druge vjere i duhovne tradicije u potrazi za poštivanjem prirodnog svijeta. Osviješćuje pomisao da su ljudi vrhunac postupka kreacije, ali smo i najovisniji. Kada bi ljudska vrsta izumrla, nijedna druga vrsta ne bi izumrla uslijed nedostatka naše podrške. No, kada bi jedna od njih izumrla, ljudi bi također izumrli. Okoliš je svet jer je neophodan za život, a uništavanje okoliša uništavanje je samog života.
Iz iskustva i promatranjem shvatila sam da se fizičko uništenje Zemlje proteže i na čovječanstvo. Ako živimo u okolišu koji je ranjen – gdje je voda zagađena, zrak ispunjen čađom i smogom, hrana zagađena tragovima teških metala i plastike te gdje je zemlja doslovno prašina – to nam škodi, ugrožava naše zdravlje i stvara rane na fizičkoj, psihološkoj i duhovnoj razini. Stoga, kada uništavamo okoliš, uništavamo sebe i čitavo čovječanstvo. (…) Iste vrijednosti koje koristimo za obnovu Zemlje, djeluju i na nas. Ako volimo Zemlju, možemo voljeti sebe…
U podlozi danas većinom iskrivljenih duhovnih vrijednosti te nebrizi o okolišu stoji osjećaj da ne pripadamo prirodnom svijetu, osjećaj razdvojenosti uslijed postupaka industrijalizacije, mehanizacije, urbanizacije i gubitka staništa. Većina nas nema doticaja s divljinom, do prirodnih proizvoda dolazimo preko previše karika u lancu. Razvoj je usmjeren na materijalnu dobit što rezultira nepoštivanjem tradicionalnih kultura i vrijednosti. Hranimo neobuzdanu čežnju koja ograničava našu slobodu i donosi patnju. Religije podupiru osjećaj razdvojenosti kroz ideju prolaznosti te života nakon smrti.
Mi smo „omotani“ okolišem i prirodom neprocjenjive vrijednosti, sasvim neusporedive s materijalnom dobiti. Kako bi se ponovno povezali s prirodnim svijetom nužna ja promjena gledišta. Wangari govori o pogledu iz svemira kada Zemlju vidimo kao mali i krhki organizam, o pogledu iz zraka kada fizičke rane postaju uočljive, o pogledu kroz povijest te kroz izravan kontakt s prirodnim svijetom. Zapravo nismo svjesni primjerice jabuke i ne doživljavamo je kao plod stabla koje je izraslo iz male i krhke sjemenke u mladicu te kroz nekoliko naraštaja ljudi prolazilo cikluse cvjetanja i „umiranja“, hranilo se tamom zemlje i svjetlosti Sunca te vlažnosti vode. Složene i savršene prirodne procese koji stoje iza svakog stabla znanstveni instrumenti još uvijek ne mogu razjasniti.
Ustvari, znanstvenici tek sada počinju shvaćati koliko je širok opseg usluga – prirodnih, društvenih, psiholoških, ekoloških i ekonomskih – koje šume nude: vodu koju čiste i zadržavaju, klimatske obrasce koje reguliraju, lijekove koje sadrže, hranu koju daju, tlo koje obogaćuju, ugljik koji skladište, kisik koji zrače, vrste flore i faune koje štite i narode čiji fizički opstanak ovisi o njima. (…) Jer ako je ne gledamo, mirišemo ili dodirujemo, skloni smo zaboraviti je, a naše duše venu.
Na koji način osjećaj razdvojenosti od okoliša utječe na naše zdravlje?
Duhovno, život usmjeren na vanjske vrijednosti gubi smisao. Čovjek osjeća tek prolazne osjećaje zadovoljstva, a osjećaj neispunjenosti često „anestezira“ ovisnostima. Jedna od ovisnosti može biti i hrana, odnosno traženje zadovoljstva u hrani. Fizički, svatko od nas osjeća posljedice onečišćenja, posljedice nepoštivanja prirodnog svijeta primjerice prilikom svakodnevne rutine čišćenja ili kod pristupa liječenju ili prehrani. Siromaštvo, odnosno uvjeti života također utječu na opće zdravlje. Dijabetes je također bolest uzrokovana iskrivljenim vrijednostima, posljedica konzumerizma, obilja te onečišćenja. Stres, koji je okidač svakoj bolesti, također je uzrokovan odvojenošću od prirodnog svijeta. Posljedica je nesrazmjera čežnja i mogućnosti. Stres predstavljaju i nezdravi odnosi koji su također posljedica iskrivljenih vrijednosti. Uništavanje okoliša uništava nas i materijalno što umanjuje naše mogućnosti preživljavanja.
Pokret zelenog pojasa pokreće strast i vizija te gotovo zaboravljene duhovne vrijednosti: ljubav prema okolišu, zahvalnost i poštovanje Zemljinih bogatstava, duh služenja i volontiranja te stjecanje osobne moći i osobni razvoj. Vrijednost stjecanja osobne moći pokazuje se kao želja za poboljšanjem vlastitog života i životnih okolnosti u duhu oslanjanja na vlastite snage. Uključuje i spoznaju da je moć promjene u vama te da imate unutrašnju energiju koja je potrebna za promjenu. Wangari stoga promiče aktivnost, na osobnoj razini, u zajednici, te duh djelovanja za zajedničko dobro ne očekujući ništa zauzvrat: čak niti zahvalnost niti priznanje. Davanje sebe osnova je rada PZP. Vrijednost zahvalnosti rezultira težnjom da se ništa ne troši uludo, odnosno disciplinom, snagom volje da kažete: dovoljno mi je. To se odnosi na sve, prirodne resurse uključujući vaše vrijeme i potencijal. PZP primjenjuje smjernicu 3-R: reduciraj, reuporabi i recikliraj, upravo tim redoslijedom.
Iako možda i sami mislimo da smo mali poput kolibrića, ipak moramo svojim kljunovima ponijeti tu kapljicu vode – tu kap promjene – tamo gdje je ona potrebna te to neprestano ponavljati usprkos nepovoljnim izgledima. Možda ćemo na sebe navući prezir, ismijavanje ili ravnodušnost onih koji su moćniji od nas. S druge strane, mogli bismo ohrabriti i druge da nam se pridruže. Nikada nećemo znati dok ne napustimo trenutno stanje i počnemo djelovati s poletom. Na kraju, samo trebamo učiniti sve što možemo.
____________________________________________________
Ideje za djelovanje: furošiki i sadnja drveta za Uskrs
Furošiki – manifestacija međuljudske zahvalnosti iz Japana
Furošiki je komad tkanine žarkih boja u koji Japanci zamataju darove. U Japanu je običaj dati poklon domaćinu kada mu dolazite u posjet. Kada domaćin primi poklon, on odmota furošiki i vraća vam ga kako biste ga opet koristili u budućnosti. Čin davanja putem furošikija može se pojmiti kao obred razmjene jer je formalni čin davanja poklona uravnotežen s primateljevim činom vraćanja omota. Ne samo da se omot može ponovno iskoristiti i tako smanjiti količina otpada*, nego i davatelj i primatelj poklona priznaju da njihovo prijateljstvo nije ograničeno samo na njih. Ono je dio dugog lanca davatelja i primatelja.
*prema jednom izvoru u Velikoj Britaniji nastane tri milijuna tona smeća samo u božićnom razdoblju
Sadnja drveta za Uskrs
Wangari Maathai je bila pozvana održati govor u jednoj afričkoj crkvi.
…Stoga, ako je Isus Krist sve vas spasio i ako ste zahvalni na spasenju koje ste dobili zbog tog (drvenog) križa, onda biste trebali zahvaljivati svakom stablu koje vidite. Zato molim biskupa da kaže vjernicima da tijekom Uskrsa posade drvo kako bi zahvalili Isusu što je umro na križu zbog njih.
Koliko će vas posaditi drvo sljedećeg Uskrsnog ponedjeljka?“ ustrajala je. Svi su podigli ruku. „Koliko vas će to doista učiniti?“ nastavila je. Ljudi su se nasmijali. Ona se isto nasmijala. „Ja bih trebala biti biskup. Kada bih nosila ljubičastu halju, shvatili biste me ozbiljno.
U sjevernoj hemisferi Uskrs se povezuje s dolaskom proljeća. Bjelogorično drveće tada se čudesno obnavlja jer se na njemu pojavljuju pupoljci i cvjetovi. Sunce ranije izlazi, zemlja počinje živjeti te je posvuda prisutna energija koja se povezuje s ponovnim rađanjem i novim rastom. Zato je sadnja novog drveta – simbolična zamjena Kristovog stabla koje donosi smrt sa stablom koje donosi život i hranu mnogim bićima (uključujući ljude) – analogna kršćanskoj poruci o životu koji pobjeđuje smrt.
Napisala: Zrinka Babić
